10.10.2002. DAN KADA JE POVIJEST POČELA BITI PISANA!

...i moje ruke rijetko sežu do samog sunca.

'' ....evo vladane, povijest pisu pobjednici, vlada ti si pobjednik...''

Pa bravo Hilija, hvala ti Ilija. Inače jedan od sljedećih stihova naslova i podnaslova je...- ''...jer ja nikad neću biti velik ni jak.'' Vjerojatno je Rippper mislio na Kristijana Ipšu i Tina Lovrekovića i doživio kompleks poput mene za cijeli život.

No ako skrenemo u ulicu za poslugu, kako to moji kolege često apostrofiraju, onu čije su svete kurje oči Kristijana i Tina zaobilazile. U ulicu veličine bongecovih raspona ruku, kontejnera i kuharica koje hvataju čik pauzu u vrevi napornog radnog dana – naići ćemo na one najtvrdokornije, najotpornije – šampione vatrogasnih ljestvi, odrona rinzola i hrapavih ruku.

Dječarce spremne za podvige, muškarce spremne za repreodukciju. Junake pavlove ulice – 17 godišnjake...netaknutog glavića, nikad izvađene bijele zastave i rajskog karaktera – Slobodana Simića, Marka Begića, Hrvoja Branilovića i Iliju Zrnu.

Jedna momčad, jedan golman i osjećaj odbačenosti njegovog veličanstva – Talenta.

''Idemo i bez njega...'', zaškripio je zubićima mladi Branilović.

''On mi ne treba...ništa mi nije dao u životu...ovo je mojih ruku djelo'', pogladio se po trbuhu (lat. ms. venter) Boba.

''Da, ostavio me kad mi je bilo najpotrebnije...kada sam čitao psalam na dječjoj polnoćki..'', izustio je Bega.

''Neka nas sam pronađe ako se želi pokajat, na ovaj put krećemo sami....zarežimo crte!'', stisnuo je šaku Ilija.

''....ace kao zelja,san mnogih...al java samo rijetkih i odabranih...među odabranima je bio i skroman decko,skroman,skroman decko mario...''

Krenuli su, na Mordor, đankićev vulkan čiji je pepeo progutao i Talentove najveće odabranike. Na putu je čekao on...izgladnjeo, pokleknuo, na izmaku snaga... od dokazivanja da je – najjači. Mario, Mario Nuić.

''Želim s vama....znam Talenta...i neke njegove tajne. Primite me u svoju družbu (dok ovo pišem svira Batman Begins Soundtrack – Antrozous...min. - 1:10....), bit ću vaš vjerni sluga...Gospodaru'', pogledao je Hiliju u oči.

''Neka nam bude po riječima tvojim...'', blagoslovio je Ilija.

''Mi jesmo i zovemo se djeca Ilijina...ćao Mario, dobrodošao.'', Bobo. Pale su i pusice, i stiskanje ruku (ali nimalo nalik kako to rade u Cabani – nego onako....muški, Do koske.). Mario stiskač.

''....poput spartanaca, uvijek nas je bilo manje, na papiru bi bili slabiji...al teren je uvijek bio jedino mjerilo...i na terenu je pisana povijest... povijest zaljevana nektarom narancaste boje...''

I prolilo se uskoro znoj bijesnih momaka. Na parketu nogometnog svetišta, đankićevog podijuma žonglera, plesača i onih najjrjeđih – pobjednika. ACE Teama.

A pobjede su se pisale davidovski. Zbijeni poput Gala od moćnih rimskih legija, odupirali su se moćnijem, jačem, potkovanijem...ali uvijek poraženom – neprijatelju.

''Odvažni pobjeđuju...'', pisala je naslovnica Modre laste, nakon slavlja nad reprezenacijom srednje strukovne škole.

Moć je sredstvo u rukama rijetkih...onih čije blistaju se hrapave jagodice od asfalta uličice za poslugu. Moć i dominacija... osjećaj koji je krasio naše junake...na usponu na brk đenanine planine.

No moć je ujedno i....

...medvjeđa usluga.

''...mario nenaviknut na dominaciju i moc koju je osjetio igrajuci za ace team, tijekom utakmica znao pitati suigrace "dal da i dalje igram za ozbiljno, dal da i dalje zabijam.''

Ne, Mario nisi trebao zabijat...trebao si – trpat. Ali pravi trpači, kao i svi prijatelji, djele dvije stvari u životu – Heiniken i plijen. No strvinu si uvijek htio rastrgati sam, čerupala te tvoja – duhovna kandža. Zaboravio si ruku milosti, onu koja ti je pružena da se uspinješ tamo gore...na odron Titana i Bogova. Odao si se....Talentu.

''Prodao si dušu komercijalnom đavlu...zaslužio nisi ni počasnu salvu...''

''.....opijen moci, izgovara Mario je najjaci, biva ekskomuniciran iz momcadi, odlazi na sjever gorice, ujedinjuje Cvjetno i Osmice...i izlazi na megdan Ace team-u...''

''Želimo vašu kožu....''

Napisao je na zidine đankićevog hrama...njegov MasterBlaster....Kristijan Kićo Nuić. U prvi mah su Ilija i prijatelji ozbiljno shvatili prijetnju....da bi nakon nekoliko utakmica grafit bio promjenjen.

''Dajte nam bar....faktor koji koristite, želimo se okupat i bit primjećeni...''

Preko terena se nije moglo - do kože, junaka južnih obronaka. Bitke su bivale izgubljene. Zima je dolazila, sjeverna svjetina je tražila glave. Osvanuo je novi grafit.

''Dok smo čekali vaša obećanja, sokići su punili đankićeva zdanja, sad idete na jug u vizitu – nudimo vam tvrdu kitu.''

Vizita je bila....molitva. Mimohod s bijelom zastavom nakon bezbrojnih poniženja.

Iz nepca Talentovih usta izašao njemu gorki bombon...Vlada. Posvađan s Talentom, potražio je svoj Tibet na nogometnom turopoljskom mediteranu – jugu. Zajašio je divljeg vranca i s indijancima juga gasio čikove slavodobitnih kubanki na krznena leđa.

Dane ponosa i slave...prekino je trojanski konj. Mimohod bijelom zastavom, našao je utočište svima koji su se poistovjetili sa onima koji bi htjeli – a ne mogu. I našli su se tu...Medo, Zlopaša, neizbježni Kolar...i svi vaši omiljeni Pokemoni.

A došao je i on...

...tiho na prstima, rekao je da smo njegova jedina...

Matija...

i...dečko s castinga...za Šeherezadu...

S. L. (38)...ups..zar je tu godine trebalo upisat...hihi..

...Šeherezada ga je...pro...tjerala zbog ljubomorne krojačice...hlača...sakoa...

I Zvone, i Silvio, i Andrija, i Ivan...i jedan i drugi i treći...pa i Pavao. Svi su bili pod suncem...juga.

Opijeni slavolukom epskih pijedestala....i zbog tijeka povijesti, menstruacije i nervoze sjevernih navijača...poslali su svog trojanskog konja. I eskivirali bitke...ne bi li sve jednog dana, kao danas – sve dobilo nekakv smisao. Odnosno – konkurenciju.

''....medeki, kao mlađi brat prolazi kroz djecje bolesti, pa više liče na eskort agenciju nego na klub....al mi smo tu, da ih naučimo pameti.''

Konkurencija je donijela....požudu.

Medvjedi su osjećali žal...

...što ne ulaze češće u najsvetiji gral.

Pustili su Sinana i ostalu kul zikicu...

...i birali najbolju sjevernu pikicu.

Oskvrnuće svega onoga što se uči od 11 do 12 u župi Navještenja nedjeljom. Don Padre....Ante...pisao je propovjedi koje su naišle na plodno tlo – u Lepoglavi. I tako...

...danas 8 godina poslije. Gotovo cijelu deceniju putuju Ilija, Boba, Bega, Buca...i drugovi prema...prstenu. Đankićevom brku, koji se osmjehnuo samo – najvećem. Putuju tamo gore gdje samo ON kraljevat je znao. Tišina...... Zizoooo...i još jednom božanstveni povjetarac...Zizooo...

ON...Zinedine Yazid Zidane...poslao je svoje izaslanike – na čelu sa prgavim vrtnim patuljkom Joseom. Ne bi li ACE Team udovoljio prosidbi kraljeva...pa kao Baltazar, Melkior i Gašpar...donose darove Hiliji i sinovima juga...da im pruže priliku u đankićevom hramu...

...da se zajedno sa ostalim pastirima Santiago Bernabeua za 10 – godišnjicu osnutka ACE TEAMA poklone momčadi iz ulice za poslugu...

...da im poljube hrapave ruke.

Pa ćaao kraljevi....dođite kraljevi...mi ćemo platit termin, nije greda.

A ja ću se jednom uspet na Mordor, bit ću velik i jak...gledat će me i Tin i Kristijan.

I Čaki iz Gradića...sjedit ćemo na šanku i redat pića...

A onda ću ga pitat...''Fraeru....de si bio kad je palo Jajce?...Jebo ti pas da ti jebo.....''



..i nije važno kad sam gore i kad me slave.

Komentiraj