NI MOJSIJE NIJE ŠTO JE NEKAD BIO
Kao na vjetrometini...takav je bio osjećaj. Kao nimfoman autobusu punom djevica...vjetrenjače i ta slavna floskula s njima. Bile su dobar izbor kada bih morao povući paralelu što je vijugalo mojim tjelom...mojim mišicama...mojim moždanim kanalima kada je naš Toni Boba Soprano pred tv ekranima objavio analizu igrača po pozicijama...
U smiraj velike bitke. Bila je to teška noć, čitao sam ocjene...gledao, vagao..pa opet vagao i na kraju sjeo za stol popričat sa svojim samopouzdanjem.
Samopouzdanje: ''Mario je najjači.''
Vlada: ''Da tako i Mojsije kaže...''
Samopouzdanje: ''I Mario može rastvoriti more...tek toliko da znaš...on je Mario rastvarač... i ne samo to...''
Vlada: ''Kažeš da je jači od Mojsija?''
Samopouzdanje: ''Mario rastvori more i...kampira šator...dok Mario između dva plimna vala odmori snom pravednika...i more se strpi u zraku...Da Vlada toliko je jak...Mario Doberman.''
Vlada: ''Gdje sam u toj priči ja...gdje je Ilija....što je s ostalima? Znaš Samopouzdanje mi nismo ukakači...''
Samopouzdanje: ''Nije bio ni Chuck Norris dok nije priznao Mariju da izlazi u Močvaru....''
...to je bio kraj...teška, besana noć. Posao je odvraćao misli s analiza...gdje je samo našao tolike brojke za naše krznene susjede. Rojile su se misli...odgovornost mi se smješkala iza ugla svlačionice...onako prepredeno, proračunato, stihijski...kako se to Silvijo smije svim onim trofejima na dvije noge i stidnicom.
Primjetio sam Bobu...vidio sam njegovu opuštenu dojku u svlačionici, Markanov jezik odavao je žar i agresivnost...kao već mjesecima nije polizao ništa izvan obitelji Zrno - a Maskić mu se činio kao savršen izbor. To su bili dobri signali. Sve tri nestašne Tripove vlasi kose, koje je inače teško počešljati da stoje savršeno kao i ostale....bile su mirne, spremne...
Laba, Braba, Zvona, Silvio, naš Marko Polo - Nemanja Matić...netom sletivši iz Dubrovnika cepelinom Croatie Airlines pored Panadićeve osvjetljene buhtle bili su spremni...
Njihove šake bile su šunke, a njihova tela kase...
Njihove noge bile su plinske boce...spremne da se uključi nitro...
I nije dugo trebalo dok...Dasa Zrna nije stisnuo zeleni gumb..Onaj pobjednički...s okusom nemoćnih lica kraljevskog šumskog mesoždera. 2:1, 4:2....6:3...Game, set, Meč.
''Prokleto dobar'' nije riječ koja stanuje pored opisa moje igre...pripisat ćemo je debitantima...crnoputom Avataru Labusu i Torresu iz Mraclina. Ne mogu pripisat čak ni onu uobičajenu..neukrotiv...Svratio je novi Vlada...Vlada metaforički u Ilijinim tenisicama...koje su..koliko god brze...teško je breme njihovih zahtjeva. Osjećaj je bio kao na kraju polugodišta...veliko olakšanje...kao nakon Bucovih nuždi tih dana. Došao sam doma nakon utakmice i rekao ogledalu ''Da mama...nemam samo 5 iz Likovnog i Vjeronauka.'' Sada znam kako je Iliji...on je imao pet i iz Glazbenog.. letvica mu je uvijek bila postavljena visoko.
Toliko visoko koliko je Boba bio visok za njezine usne dok joj je ispunjavao želju izraženu iz refrena u Bebiću...
I da ovako sa strane Skoriću....
Nego žao mi je Mojsija. U tolikim knjigama je zapisan...u tolikim propovjedima pročitan... a nije najjači...čak bi se kladio da Ranko može prepolovit rijeku. Bio bi mali koeficijent. Sigurno manje od onoga kakav je već godinama na medvjede kad su u pitanju astronomske uplate na moguća iznenađenja...u mega sudarima podjeljenog grada.
A sada idem...zove me ona...
http://s11.bdbphotos.com/images/orig/c/9/c9h9gkthsd9fkgh9.jpg
a s ovom sam na chatu...
http://www.hypothermia.us/asia/photos/asia_hardocp.jpg
I da Hilija....vidiš kako ja mogu razgovoarat sa svojim unutarnjim demonima....popi kavu sa svojim skakačkim koljenom...reci mu da...iskulira....
Ćao Ćaaaaaaaaaaaaoooooooo......
Komentiraj
